<body>
Bukowski je tata, a vi nedostojni sinovi









09.05.2018.

Zabavište

Gdje vi pronalazite z a b a v u na internetu? Mene sve smorilo. Nemojte samo reći fb, ig i yt. I tumblr!

22.04.2018.

Ajmo

Vi znalci, kažite meni sad, ne skrivajte tajne svoje - kako na najbolji način pripremiti homemade sladoled?

16.02.2018.

zaboravio sam naslov posta

Bilo bi predivno kad bi postojala tehnologija koja naše misli automatski pretače u riječi. Ovako mi je pisanje, tj. tipkanje najmrži dio posla.

Priredio bih ja vamu poneki put i dramu, i priču, i pripovijetku, ali - meni je mrsko sve to istipkati. Zaposliti nekog crnca da mi tipka dok ja diktiram? Oh, pa sad ćete me nazvati i rasistom; ostavit ću vam sekciju komentara za to.

Ali, stvarno. Ko može toliko da piše? Nekad je navala misli jednostavno ogromna. A nekad ne možeš iscijediti ni jednu rečenicu. Meni je rijetko tako.

Pišem svaki dan dnevnik, pa tu potrošim i ovo malo energije što imam. Ne volim kvantitet, a nekad mi je kvanitet impresivniji od kvaliteta.

Sve mi djeluje da je potrebno samo nabasati na jednu dirku, i pritiskom u nju, aktivira se u njoj volja.
Loša vijest: ja većinu vremena ne znam gdje je ta dirka, a i prsti su mi sprženi zbog grešaka.

12.02.2018.

...

Teško je ponekad odrediti otkuda loš osjećaj i otkuda dobar osjećaj. Ono što mi najednom vidimo jeste kako se osjećamo down ili high. Trenutno je down. Evo vidim kako ovdje neki ljudi uvijek imaju o čemu da pišu. Meni kao da neko pukne šamar kad prelazeći preko naslovnice ostavi neki debilan komentar. "Čestitam rodice zelimo ti sve najnaj". :/ It hurts. Jebiga. Prvi put od NG da ne znam šta da radim, valjda. Težak dan. Slušam neke pjesme davno puštane. Godinama davno.

12.02.2018.

Jednostavno je

Ovi koji bi mogli i znali da brinu o nama - ne žele.
Oni koji bi željeli - ne znaju kako.

09.02.2018.

Užasi raznih boja

Više je vrsta užasa na svijetu, jasno. Od onih teoretskih, do onih dogodivih, pa do onih koji su se već ugnijezdili u stvarnost.

Kada posmatram, štedeći riječi, već dajući sebe samo na uviđavnost i opservativnost, pomislim...
Toliko je zanimljivih ljudi, mjesta, poznanstava, prijateljstava, ljubavi, pjesama, knjiga, avantura... koje nikada nećemo dotaći. Ova ograničenost je užasna. Vrijeme jeste naš najveći imetak. A prilike najvrjedniji.

Neizvedivo je proživjeti život do maksimuma. Ko će odrediti maksimum...

Sjebem se tako.
Sjebem.

Naravno, lišeno nekog velikog smisla, ostavljajući sebi prostora za pismeno razmišljanje.

05.02.2018.

Mirakuloznost svakog dana?

Večeras sam stavio slušalice i slušao Tomu Zdravkovića podosta. Pričao sam i sa Emily, a Emily je bila tek u posjeti Mostaru prije mjesec i nešto, inače je iz Kanade, i neko koga sam sasvim slučajno upoznao preko Cana, momka koji je došao ovdje kao exchange student. Can je iz Turske i ide nazad jako brzo. Kroz izuzetno kratko vrijeme, postao je Amiru i meni prisan drug. Tip je odličan, šta se može, sa svakim pronađe zajedničku riječ, iskren je, otvoren, pristojan, ali kad sve to pobrojim, može se stvoriti slika nekog nezanimljivog lika. Ali... ne. On je odlično društvo; s njim nikad nije dosadno i imali smo sreću upoznati ga pobolje i družiti se s njim dok je ovdje. Kad sam pretposljednji put bio s njim, rekao sam mu da će mi teško pasti njegov odlazak, znam to unaprijed. Nisam ni s kim dosad imao ovako vremenski ograničeno prijateljstvo; obično prijateljstva prekidaju problemi, nesuglasice i udaljavanja iz različitih razloga. S njim neće biti tako. Jebeno mi je krivo, ali život nam poklanja i oduzima, sam od sebe. Uvijek t(ak)o radi.

Bilo je dobro sa Tominim glasom koji se sliva u moje uši. Razlika između ovog slušanja i onih prethodnih je što sam prije zamišljao konkretnu osobu, osobu koju nikad nisam vidio kao što vidim ljude koji stoje ispred mene i pričaju sa mnom. Ta osoba je prečesto bila tu, preprisutna, i jasnije sam je zamišljao nego što sam to u stanju sa ljudima s kojima sam na piću bio na desetine puta, ili one s kojima dijelim školske klupe. I dalje često za fakultet kažem - škola. Ali... ovaj put sam vidio samo siluetu, bez lica, vizualizirajući je tek kao nekoga u ulozi objekta ispjevanih pjesama.

Pisao sam o tome i u Dnevniku. Desi se i to da napišem preko 1000 riječi u okviru jednog dana. Iznenadim sebe kvantitetom. Kad sam tek počinjao, a tome će godina za mjesec, samo sam ciljao na kvantitet. Sad sam fokusiran na kvalitet, a količina dolazi kao sporedna konsekvenca. Uvijek nešto mijenjam tu, i nikad mi nije dosadno. Svaki dan sebe potapšem po ramenu što sam u stanju da pišem to. Dobra je to stvar. Pomalo neobična i čudna, ali svakako zgodna.

Prije četiri godine, sjedio bih u kafiću sam, i pisao. O svemu i svačemu, premda uvijek apstraktno, nikad ne konkretizujući. Pisao sam o svojim čežnjama, uvijajući je u nejasne omote i uvijek popujući sam sebi, tjerajući se na živopisnijie odživljavanje dana. Većina tih tekstova je uništena, iz različitih razloga, ali plodove nekih samorazgovora osjetim tek danas. To je bilo kao da sam neiskusni učitelj i iskusni učenik u isto vrijeme. Pripovijedao bih sebi, fokusirajući se na različite stvari, kako bih sebi dokazao i pokazao štošta. To mi je umnogome pomoglo i otvorilo me.

Nekoć sam bio introvert. Nisam želio da znaš ništa o meni. Na koju muziku se trzam, koji mi je film drag i šta mi je omiljeni dio dana. Vremenom sam postao ekspresivan. Čitavo more tih sitnih promjena na kraju stvori jednu veliku sliku, i iznenadiš sebe, sobom. Malo kad sam volio pričati o konkretnim stvarima, a naročito kad se tiče pisanja. Pisao bih sveprimenjive stvari i navodio univerzalne primjere. Nukao sam sebe na promjenu. Na promjene... Kušam ih sve danas. Interesantno je šta su svi ti razgovori sa samim sobom donijeli i promijenili... Prestao sam da se bojim iskazivanja sebe, i prestao sam da se lecam od novih situacija, onih koje kroz prije nisam prolazio. Odrastanje, kažeš? Moguće je. Ali ti si uvijek taj koji dodaje začine. Vrijeme neumorno i ne posustajući prolazi, servirajući pred nas uvijek... nešto, ali je drugačije kada imamo sliku šta želimo s tim.

Volio bih da znam navoditi metafore i sklapati rečenice kao što to neki drugi pisci rade. Djeluje mi da sam siromašan u navođenju ustaljenih fraza i općepoznatih činjenica. Divim se Dan Brownu kad piše i priča o okolici. Širom otvorim oči kada čitam rečenice ljudi koji su nakićeni raznolikim iskustvom i to pretaču u pisanje.

Vasionka ovdje je jedna od onih koji umiju da sklope naročito zanimljive rečenice. Posramim se kad vidim kako dobro drugi umiju da pišu, ali se nikad ne obeshrabrim. Već par sedmica samo uđem i pogledam šta je dovlitlj napisao. Obatalim večinu stvari nakon određenog vremena. Pažnju mi zadrže tek neke stvari, tek poneki ljudi...

Ona je rekla da voli moj glas. Rekla je i da voli druge stvari. Ponekad me iznenadi čuti tako neke izjave od nje. Bude mi milo. Kad god nastupam, uvijek to radim pažljivo. Ne kalkulišem previše, samo sam uvijek jako samosvjestan.

Uvijek znam kada nešto odradim loše. Više puta vrisnem u sebi od uzbuđenja kada nešto uradim odlično. Priredim sebi unutarnje aplauze. Ionako je bitno samo da ih ja čujem.

Ne mogu drugi mariti za nas koliko mi možemo. A opet, radimo li to?

Počeo sam da pravm fotografije. Ne fanatički, ne opsjednuto, već puštam da se polako taj hobi pripije za mene. Fascinantno mi je.

Mi obmanjujemo sebe i govorimo: kad se desi to i to, ja ću tako i tako. Nezrelo se ponašamo, i uvijek smo mi ti koji trpe posljedice takvog nerazumnog, djetinjeg promišljanja.

Čovjek uvijek treba znati kada je vrijeme otići.

30.01.2018.

Gđa, ne gđica, L.

Prekinuo sam neobavezno čavrljanje sa njenom najdražom kolegicom.

"Otkad si ti redhead?", ispalio sam. Stala je na trenutak i zagledala se u mene smiješeći. Uvijek je nasmiješena. Čak i kad je nervozna, smiješi se.
"Evo, odnedavno!", usplahireno se osvrnula na moj upit. I već je u sljedećem trenutku dometnula i tobožnji razlog te promjene. "Razvodim se", izgovorila je sva ozarena; ni tračka žala ili dvojbe se nije moglo čuti u njenom glasu, niti pročitati na njezinom licu, "pa, evo i nova kosa!"
Nisam znao šta da kažem, pa sam samo podigao obrve. Htio sam pitati koja je prava verbalna reakcija kada ti neko priopći to: reći kako ti je žao, ili čestitati jer je gotovo? Nisam, suzdržao sam se. Mada je ta dvojba i dalje u meni.
"Kako mi stoji?!", pitala je, željna feedbacka.
Stao sam trenutak, izgledajući kao da vagam njenu svježu promjenu boje kose.
"Dobro je, stvarno", bio sam iskren.
"Ozbiljno?!", insistirala je.
"Pa da", rekoh. "I kad ne bi bilo odlično, rekao bih da je... okej. Nisam M., pa da kažem u oči da ne valja." Tada je njena kolegica s početka teksta prasnula u nekontrolisan smijeh i tu je moju opasku našla toliko smiješnom, da ju je ponovila L., koja je odlutala na čas negdje.

...

Ne znam zašto su me zgranuto pogledali. Kad je profesor rekao nekom od prisutnih, zadajući mu temu, da priča o "mid-life crisis", ja sam rekao "and what do you personally think about it?", sasvim zaniman za izrečeno, bez trunke jaza ili podjebavalačkog šmeka, pritom. Profesor je u ranim tridesetim godinama, i dobra je, komunikativna i razumljiva i topla osoba. Barem deset godina je stariji od nas. Očigledno je to zazvučalo uvredljivo. To mi nije bio cilj.
"Ja čak ni ne znam da li imam to", opuštenim, prijateljskim i iskrenim tonom odvratio je profesor. U tom se trenutku A., okrenula sa znatnim olakšanjem, izričući kako je mislila da se njoj obraćam, i tek što je to izgovorila, otpuhnula je u znaku olakšanja.
"Ne, pitao sam profesora", zadržao sam prijateljski, pristojan ton, dajući do znanja još jednom da je pitanje... na mjestu. Bez ikakvih skrivenih konotacija. Nisam htio da se profesor osjeća starije. Ali je stariji od nas, i to je poenta. Svejedno sam uskoro napustio prostoriju i otišao do omiljenog bara. Dok sam napuštao univerzitet, rekao sam si: pa da, ja bih to pitao i nekog ko je samo dvije godine stariji od mene. Opušteno je pitanje. Zamišljao sam kako se obraćam profesoru u nekom nakanadnom objašnjavanju ove moje potencijalno zajedljive i provokatorske reakcije. Ne kontam. Take it easy, guys, girls, everyone.

Nisam pisao profesoru ništa, premda sam pomišljao. Zaboga, ne samo da nije zlopamtilo, nego nije ni zloshvatilo.

Ne znam. Ode nam januar. Odlično.

22.01.2018.

Znan govor neznane osobe

Nikako ne mogu da se sjetim ko je bio taj koji je rekao kako: "Znam da ću umrijeti u saobraćajnoj nesreći, jednostavno znam", uz lagani smiješak, koji je nastojao opustiti atmosferu prethodno izrečenim. Često mi se dešava to da upamtim izjavu egzaktno, ali poslije nisam kadar jasno je pripisati onome koji ju je izrekao. Ponekad sasvim omašim osobu. Desi se i to da sam ubijeđen u jedno, i onda poslije, validnim razmišljanjem, shvatim svoju grešku i u glavi je ispravim. Pamtim dosta izjava doslovno, ali je problem sjetiti se iz čijih su ustiju ponikle. Jasno, sjećanje mi služi i u znaku prisjećanja moje emocije dok sam bio slušaoc, ali to ko je rekao, gdje i s kim je još bio - a-a, to ne.

Već odavno ljudima govorim kako pamtim komplimente i uvrede. Ne trudim se... jednostavno je tako sâmo od sebe. Ne radi se o odluci... barem ne svjesnoj.

To je jedna činjenica, kao što je činjenica i to da imam riblje pamćenje. Ne, ne zaboravljam ja stvari; ja ih prethodno ni ne upamtim! Koliko puta mi se desilo da sam istu osobu pitao isto pitanje doslovno više od pet puta. Sjećam se da sam moju drugaricu Edinu u začetku našega poznanstva pitao nekoliko puta da li je gledala/čitala Harry Pottera... Čak i nakon što je otprilike treći put rekla: "Hej, pa pitao si me to, rekla sam ti da jesam!" - opet sam to ne upamtio, pa sam je pitao još koji put. Tek nakon tih nekoliko puta - a broj se bliži dvocifrenom broju - najzad sam upamtio da je, zapravo, veliki fan.

Amira sam puno pita pitao za jednu te istu pjesmu, ili za film, ili za mišljenje o nekoj konkretno osobi. I interesantno mi je da se svi oni sjećaju da sam ih pitao, a ne ja - sami pitač tog pitanja. To mi je, pa, poprilično čudnovato. Naravno da sam se poneki put pitao i imam li demenciju ili Alzheimera, međutim ta mi misao ne drži vodu. Izgleda da sam jednostavno selektivan, premda ne svjesno; sve sam ubjeđeniji da je to u domenu nekontrolisanog, nesvjesnog. Možda je "podsvjesnog" prava riječ. Mada, ako se mene kao glavnog aktera ovdje pita o čemu je riječ, ja bih samo rekao da je to o čemu pričamo meni očito nebitno; na početku to percipiram kao nešto nedovoljno bitno da bih to ugnijezdio u domen svog pamćenja, posebno dugotrajnog, i da ga kao takvo, prešutno osudim na - nepamtljivost.

Nekih se stvari, pak, kristalno dobro sjećam. Posebno nekih fragmenata riječi, ili rečenica. Zamijetih i to da, ako pričamo o previše tema, to ću ih se manje docnije sjećati. Nešto je to nalik vicevima - što ih više čovjek čuje, manje ih zapamti.

Postoji, također, i drugi faktor: selektivno trošenje pažnje. Rekao bih da savršeno dobro upamtim ono što na neki način rezonuje sa mnom ili u meni budi posebno visoku emociju. Možda ću savršeno zapamtiti način na koji si digao ruku pri pozdravu, a posve zaboraviti temu o kojoj si pričao, premda tebi, moguće, vrlo bitno. Pardoniram se u to ime, no sve mi se čini da sam nemoćan po pitanju toga.

...

Ovih dana se bavim nečim što se zove - changing attitude about the problem. Dešava se to da pomislim kako bih nešto mogao/trebao uraditi, međutim primarna emocija koja se pomalja iz razmišljanja o tom je negativna, odbijajuća i nimalo apelativna, te se tako osudim na nedelanje već u samom početku. Potaknut zaključcima koji poniru iz toga, već sam na nekoliko frontova, nekoliko puta, uspio da instantno promijenim svoj stav o toj materiji. Čitava ta stvar me podsjeća na citat, za koji vjerujem da je potekao od Maye Angelou, mada osoba kakva sam ja, jasno, ne može takvo šta tvrditi, jer sam već popljuvao svoje pamćenje i kao takvo ga predočio auditorijumu. Priču skratiti - radi se o tome da pomisliš na nešto dobro, i vrlo fundamentalno - zanimljivo - i na taj način će se sklop emocija u tebi promijeniti. Primjera radi, kažem li sebi da moram promijeniti vodu u aq, na prvu, to će u meni potaknuti val negativnih emocija, zbog smarajuće prirode posla kakav je taj. Međutim, ako sebi predočim kako akvarijum sada sija čistije, bolje i novije - najednom je stara emocija zamijenjena, gotovo posve potisnuta postrance, i sada postoji dobar razlog da uradim to što mi je u prvom mahu pričinjalo negodu.

Ovo je upravo jedna od tema o kojima se spremam pisati mom prijatelju Nedimu.

15.01.2018.

pu

Nema mi ništa žalije nego pogledaš film, i shvatiš da je čitav bezveze.

Više ne slušam blogere kad preporučuju filme u postovima. Adio.


Stariji postovi