beats by dre cheap

Dvjestoti post: Opširniji tekst, pokrivanje više tema i izgovaranje nekoliko stvari naglas

Mnogo mi se dopada pjesma, iako bih je mogao nazvati i prozaična poema koju sam prekopirao i objavio tu danas. Ni sâm se ne sjećam otkud mi i kako sam došao do nje, samo znam da sam je žedno čitao. Ona se dopala čak i Mihaeli; uprkos našim zategnutim odnosima, koji su takvi postali zbog moje nezajažljive želje da se glupiram i da budem pijun svog povremenog i djelomičnog bipolarnog poremećaja, jednom mi se oko tih doba javila i ljubazno zamolila da joj pošaljem link, jer ga je nekako već bila zagubila. Volim dobre poeme. To je jedna istina. Najviše sam moćnih poema pročitao od Charlesa Bukowskog, dakako; to je ovaj čikica čije ime uvijek pročitate kad otvorite moj blog. Uvijek mi je bilo interesantno i zanavijek će mi tako i biti, da je umro one godine kad sam ja rođen. Moglo bi da se misli i ovako: umro Charles, rodio se drugi. To mi simpatično zvuči samo u određenoj noti, budući da ja volim njegova pisanja i njegov stil, jer i sam pišem, i svaki dan mi je protkan time. Ali, tražiti neke veće poveznice i sličnosti između nas dvojice ne bi urodilo plodom. Slobodno bi se moglo reći da živimo posve dijametralno suprotne načine življenja; ni sâm ne znam kako mi se tačno njegovo pisanje sviđa i teme kojima se bavio, ali to je, prosto, tako.

Danas je dan žalosti. Tako sam čuo od nekih, jer vijesti ne čitam. Nikad me nisu zanimale jer ništa od toga ne rezonuje sa mnom, pa se tako trošim na nekim drugim frontovima. Jedno vrijeme jesam pratio hrvatske vijesti na fejsbuku, u ono doba kada sam željno tražio nešto da mi se um time zabavlja, pa sve dok nisam pronašao moćnije izvore zabave. Onda sam povremeno svraćao i na naš najpopularniji portal, ali kad se sve sabere i izračuna, najviše sam tu bio zbog odjeljka "Ljepotice". Ta neizvjesnost koju svaki dan donosi sa sobom, djevojka koju će redakcija baš taj dan odabrati i objaviti jedno vrijeme me mamila da svakodnevno odem i pogledam ljepoticu dana. Vremenom sam i to izgubio, i neka; i tu sam pronašao bolje izvore zabavišta. A što se tiče početka ovog paragrafa, cijelo vrijeme sam imao na umu da je donekle morbidno reći - ali istina je takva - sviđa mi se vrsta muzike koju puštaju danas čitav dan na radio stanici koju najčešće slušam. Nisam slušao mnogo, ali ono malo što jesam, bilo mi je dovoljno da zaključim da puštaju slasne komade klasične muzike. Baš sam danas tipkao na laptopu, dok je iz hodnika sa prestarog radija dopirala muzika. Na trenutak sam stao, sasvim se fokusirajući na muziku i koliko mi paše. Svirala je violina ili violončelo; ili jedno ili drugo, ili oboje u isti mah, ne mogu da tvrdim, jer nemam vješto uho, i baš kako sam pomišljao kako je to divan izbor u muzici i kako bi bilo lijepo da porodično ovo slušamo - što češće to i bolje - dođe mama i ugasi je. Razlog je očit: ne sviđa joj se. Srušila je moje ubjeđenje od karata da bismo ovo mogli slušati tokom kafâ. Uvijek se dese slične stvari, naviknut sam, ali nikad ravnodušan.

Već neko vrijeme sam pomoćni trener u jednoj školi fudbala u mom gradu. U posljednje vrijeme, treninzi se održavaju u sali koja je u sklopu Dječijeg doma, te imam priliku povremeno i nakratko saobraćati i sa nekom djecom kojima je taj Dom - dom. Ima tu dobre djece kao i raskalašne; međutim, ono što je meni interesantno jeste to da postoji jedna djevojka (djevojčica da je, to ne mogu reći), koja me uvijek uredno pozdravi i pritom u pozdrav umetne i moje ime. Otkud ga zna - to mi je misterija, s tim da je ugodno to čuti. Neki ljudi svjesno, neki nesvjesno, koriste taj fazon naglašavanja imena. Meni je to lično ugodno za čuti, osim kada osoba prekardaši s tim. U to ime, imam da spomenem mog prijatelja koji je neke godine saznao za taj fazon, pa ga sasvim ofirno koristio. Sklapao je rečenice tipa: "Šta ima, Azere?", "A šta ti misliš, Azere?", i njima slične, pa sam mu - mislim da jesam - skrenuo pažnju koliki kontraefekat postiže s tim. Otad više nikad to nije koristio. Da je samo znao naći zlatnu sredinu...

Što se Doma tiče, razmišljao sam da povremeno na svojevrstan način volontiram u njem. Već duži niz godina me ideja volontiranja privlači, premda nikad nisam našao za shodno da iskonkretizujem želju i pretočim je u stvarnost. Ali jesam nedavno: prijavio sam se za volontiranje pri nekom eventu koje će se zbiti ovdje u Mostaru kroz koji dan. Kanda imam za kazati kako moje namjere nisu posve časne, jer sam se prijavio da bih upoznao neke nove ljude, a ne zbog samog čina pomaganja. Koliko god prljavo i podlo to moglo zvučati pod kristalnoj i izoštrenoj lupi osuđivanja, ne osjećam se bijedno zbog razložnosti mog prijavljivanja za taj događaj. Još davno sam shvatio da mi kao društvo, kao čovječanstvo, opstojimo na idejama interesa i ugađanja sopstvenih nam želja. Svako svoju voćku u svemu traži, svjesno ili ne. Držim da je problem (jedino) u dva slučaja: kada toga nismo svjesni, pa u maniru Picassa, slikamo sebe u očima kao bolje od drugih, kao svece, i kada samo uzimamo, bez da išta dajemo. Imao sam konverzacijski konflikt sa mojom drugaricom oko ovoga, premda mislim da je na kraju shvatila šta sam joj poručivao cijelo to vrijeme. Interes je neodvojiv od svake naše težnje i akta koji učinimo.

Kao što sam napisao u poglavlju ovog posta - ovo je moj jubilarni dvjestoti. Otpočeo sam 15. novembra prošle godine, a tome će skoro obljetnica, pa kad odradim računicu, ne mislim da sam toliko omanuo sa kvantitetom. S početka sam pisao manično, da bih periodično uzimao pauze i stoički odmarao, kako bih se u ovom posljednjem dobu vratio i ovdje utipkavao gotovo svakodnevno štogod.

Pomogla mi je ova gorepomenuta muzika od danas da shvatim da mi se, zapravo, i dopada klasična muzika. Predosjećam da ću u predstojećim danima baš nešto pronalaziti od te sorte umjetnosti, i neka! Volim promjene, oduvijek, uvijek, pa zauvijek - a da će ih uvijek biti - za to se molim. Jedino sebi zamjeram što ne držim nove odluke dovoljno dugo da bih uvidio njihovu istinsku moć i boljitak koji su sa sobom donijele.

Odnedavno imam Netflix. Tako sitna stvar, a tako moćna stvar, takav sitniš od novca se baci na to, a toliko kvalitetne zabave se dobije. Osjećam se kao buržuj otkad ga imam, i svakodnevno ga, kao što bi Hrvati rekli, rabim. Netflixčarstvo me je ponukalo na drugi lanac ideja koje sam nedavno dobio. Palo mi je na um da kupim kakav zgodan sat, kakav kvalitetan, ali istinski kvalitetan, odjevni predmet (makar jedan, ali suviše vrijedan), možda neki elitni parfem i tako dalje. Dopadaju mi se moji misaoni procesi. Uvijek me iznenade nečim novim, i istovremeno dobrim.

Nikad ne bih vjerovao da će mi knjiga o novcu pomoći da s novcem pametnije počnem baratati, premda u dosadašnjim riječima ove rečenica manjka apsolutne iskrenosti, jer da to nisam vjerovao, makar malim postotkim, makar malim dijelom svoga bića - zar bih te knjige i čitao? Ali, sjećam se one večeri kada sam sa prijateljem hodao gradom, obznanio mu kakvu to literaturu čitam, a on me pitao šta sam konkretno naučio. Tad sam zašutio. Ali... prošlo je mjeseci i mjeseci, jedna knjiga mi je pala kao kec na desetku, i otkad primjenjivam ono novo što sam u njoj naučio, osjetim promjenu i istodobno dobijam nove ideje i vizije šta činiti s tim stečenim novcem.

Volio bih da polako krenem sa čitanjem knjiga. Ono što mi je dosad podapinjalo jeste moja odlika da započnem na desetine knjiga, i isti taj broj i zaklopim prije nego li dođem i do tridesete stranice. To parče mene mi se ne dopada, i uskoro ću ga dati pod nož.

U Dnevnik pišem sitne stvari koje sam odradio. Ako pišem samo misaone procese, nije li to puko jezičko lutanje? Ne znam za vas, ali ja ga kao takvog vidim.

Meni nije bilo teško ispisati sve ovo, premda ja to poprilično rijetko činim, jer volim pisanje i nizanje rečenica. A tebi, dokoni čitaoče, ako si sve ovo pročitao - skidam šešir kojeg još uvijek nemam, ali se nalazi u odjeljku sa drugim stvarima koje ću tek da kupim.

Söyle, kardeş?
http://oldyorktown.blogger.ba
29/10/2018 22:03